Pitanje kanona

Svojom novom dvosveščanom knjigom Razgovori s velikima Dean Slavić, profesor na Katedri za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, također romanopisac i pjesnik, podastire vlastita čitanja odabranih književnih djela te preispituje i ponovno otvara važno pitanje kanona i određenja književnog klasika. Ovim čitanjem auktor želi čitateljstvu približiti klasična djela književnosti Zapada, što znači djela nastala na europskim jezicima, a knjiga je korisna kako sveučilišnoj tako i široj kulturnoj zajednici.

U prvome poglavlju Što je književna vrijednost auktor postavlja teorijski okvir koji će u daljnjim poglavljima nadopunjavati pojedinim teorijama i pojmovima, na temelju kojega iščitava i obrađuje izabrana klasična djela. Ovaj odabir klasika nije po sebi ujedno i antologija najboljih djela – Slavić ističe da je izbor donio sukladno vlastitim mjerilima i mogućnostima. U knjizi izložen zbir uključuje Homera, Sofokla, Dantea, Boccaccia, Shakespearea, Bibliju, Molièrea, Coleridgea, Goethea, Tolstoja, Conrada, Trakla, Eliota, Bulgakova i Goldinga. 

Izd. Edicije Božičević, Zagreb, 2023.

Da bismo ovoj knjizi, koja sve vrijeme preispituje kriterije uključivosti pojedinih djela u ono što se naziva kanonom, mogli pristupiti na odgovarajući način, potrebno je najprije razumjeti njezine polazišne točke, a odmah potom napraviti i jasno razlikovanje između dviju vrsta kriterija pri prosudbi književnoga djela – jedni su oni estetski, unutarknjiževni kriteriji, a drugi izvanknjiževni, koji su uvijek u dosluhu s pojedinim ideološkim stremljenjima.

Sama riječ klasik dolazi od latinske riječi classici, koja je u rimsko doba podrazumijevala građane prvoga reda te je suprotstavljena onome što znači proletarius. Kanon (κανών) pak označava pravilo i propis, a u području književnosti skup klasičnih djela i pisaca kojima vrijednost nadilazi pojedini kraći vremenski raspon. To znači da su kanonska djela ona najbolja, prvorazredna djela čiji je utjecaj na književnost toliko značajan da svojom širinom i općošću nadilaze vlastitu epohu te je njihova recepcija nadvremenska. Slavićeva promišljanja kanona i klasika pritom se ponajviše oslanjaju na tumačenja T. S. Eliota. Autor navodi nekoliko metoda prosudbe književne vrijednosti, između ostalih kriterij Tome Akvinskog po kojemu ljepota ima tri uvjeta, a to su cjelovitost (integritas), sklad (consonantia) i jasnoća (claritas). Za Emila Staigera i imanentnu kritiku presudna je usklađenost dijelova i cjeline. Kriterij vrijednosti djela također se može zasnivati na novini i začudnosti koju neko djelo donosi u odnosu na tradiciju koja mu prethodi, kao što je to slušaj u ruskih formalista.

Sva su ta i mnoga druga mjerila vrijednosti ono što ulazi u unutarknjiževne kriterije. No, veličina i važnost pojedine književne umjetnine ne mjeri se isključivo tim unutrašnjim kriterijima. Slaviću je iznimno bitno razumjeti i drugi, samom djelu izvanjski dio književne kulture, izvanknjiževne odrednice koje utječu na važnost pojedinog djela, što uključuje ideološke i političke kriterije, tržišni uspjeh, nakladništvo, žirije, književnu kritiku, poznanstva, književne nagrade. Pojedina politika sukladno vlastitome svjetonazoru određuje koja djela uključiti, a koja ne, pa je ideološki podoban književnik odmah u prednosti u odnosu na onoga koji je nepodoban. Time se oblikuje i stanoviti obzor očekivanja (Erwartungshorizont) neke epohe, te književnik koji nije u skladu s uzusom lako biva neshvaćen ili izostavljen. Slavić zato naprama neprozirnosti potiče jasnoću ideološkog opredjeljenja svakog pojedinca, kako ne bi dolazilo do prešutne i nepoštene raspodjele. Istinska veličina pokaže se onda kada se pojedino djelo može zahvatiti u njegovoj vlastitoj književnoj vrijednosti, mimo osovna, ograničena svjetonazora, unatoč izvanknjiževnim kriterijima, tj. ideologiji. 

Slavić ističe da su pri uspostavi kanona svjetske književnosti piščeva nacionalnost i jezik na kojemu stvara od velike važnosti. Pisac koji piše na engleskom jeziku pritom je u prednosti u odnosu na onoga koji piše na hrvatskome. Zato Slavić pri analizi uz klasike svjetske književnosti redovito navodi i hrvatske, dajući naročitu pažnju djelima koja smatra zapostavljenima, od strane nekih povjesničara književnosti također nepravedno izostavljenima. Ova je knjiga stoga ujedno i poziv svemu hrvatskome čitateljstvu da prepozna važnost vlastite književnosti, uz misao da i mali narod može imati veliku književnost.

Slavić, po rođenju čakavac, također inzistira na nužnosti prisustva svih triju narječja u živom razvitku hrvatskoga književnog jezika. On u svojemu djelu koristi mnogu inače rijetko korištenu hrvatsku riječ, bilo da ona jest (skladnja, ravnovjesje, slovnica, umnik) ili nije (hiža, uljudba, surječje, odašiljba, upozor, suobraćaj, razumijeće) dijelom standarda, time doprinoseći bogatstvu hrvatskog jezika.

Na koncu svakog poglavlja ovoga dvotomnog djela ponuđeni su vrijedni savjeti nastavnicima kako gradivo što bolje približiti učenicima, uz postavljene upite o pročitanome. Time je ova knjiga pogodna i za srednjoškolsku upotrebu. Ona je priručnikom za tumačenje pojedinih djela iz kanona svjetske književnosti, a ujedno i primjeren alat za njegovo preispitivanje. Konačna odluka kako što protumačiti i što uopće čitati na kraju je uvijek na čitatelju.